U utorak, cijela je naša Škola zamukla i zamrla, pogledavali smo se u šoku i nevjerici jer se vijest o njegovom iznenadnom odlasku doimala nevjerojatnom i nemogućom.
Kako da umre radost koje je on bio toliko pun, kako da umre smijeh koji je obilno prelijevao prostorima Škole, kako da umre razigranost i razdraganost našeg prijatelja kojemu je svaki dan bio nova igra i prilika da sebe daruje drugima?
Naš dragi kolega i prijatelj, Žilijat Perović, rodio se 1958.godine u Zenici, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a zatim i Elektrotehnički fakultet u Zagrebu.
Družili smo se s dragim prijateljem i kolegom profesorom gotovo dvadeset godina i ni u jednom trenutku nismo pomislili da će nas tako naglo i neočekivano napustiti, a još prošli tjedan dijelili smo iste učionice, smijali se u zbornici, prepričavali anegdote o našim učenicima…
Znamo da sve ono što nam je dao zauvijek ostaje s nama, ipak mi bi htjeli NJEGA, a njega nema, kao da se skrio, a mi ga uzalud tražimo… Našem prijatelju više nećemo moći uzvratiti osmijeh, prihvatiti njegovu šalu…On nas je zauvijek napustio.
Dragi naš Peroviću: VELIKO HVALA.
